Djeca su me oduvijek oduševljavala svojom bezgraničnom maštom. Dajte im kartonsku kutiju i ona će postati svemirski brod, dvorac ili duboko{1}}morska podmornica. Njihov um nije ograničen onim što nešto jeste, već onim što bi moglo biti.
Na nedavnom sajmu zajednice, gledao sam grupu djece kako se okupljaju oko stola prekrivenog svakodnevnim predmetima{0}}plastičnim flašama, gumicama, spajalicama i komadićima tkanine. Nije bilo instrukcija, pravila, samo poziv: „Napravi nešto novo“. Neka djeca su počela graditi mostove i kule. Drugi su pravili muzičke instrumente koji su škripali i zveckali. Jedan par je izmislio igru s pokretnim dijelovima koju niko prije nije vidio.
Ono što me je dojmilo nisu samo stvari koje su kreirali, već i način na koji su radili zajedno. Razmjenjivali su ideje, razmjenjivali materijale i slavili svaki mali uspjeh. Svaka greška je dočekana sa smijehom i novim pokušajem. Energija u prostoriji bila je električna, potaknuta radoznalošću i uzbuđenjem otkrivanja.
Ovi mladi kreatori su me podsjetili da pronalazak nije samo izmišljanje nečega što do sada nije viđeno. Radi se o viđenju svijeta svježim očima, pretvaranju običnih predmeta u izvanredne mogućnosti. Njihovi veliki snovi nisu ograničeni iskustvom ili očekivanjima, već ih pokreće uvjerenje da je sve moguće.
Kao odrasli, ponekad zaboravimo kako slobodno sanjati. Gledajući ovu djecu kako izmišljaju, shvatio sam da je najvažnije što možemo učiniti je da im damo prostor, ohrabrenje i nekoliko jednostavnih alata. Ostalo će sami kreirati-jednu ogromnu ideju u isto vrijeme.
